Molitva kao duhovna praksa ima duboke korijene u vjerskim tradicijama. U Starom zavjetu nema detaljnih uputa kako se točno moliti, što sugerira da je molitva više bila izraz unutarnjeg srca nego ritualni obred. U Novom zavjetu, posebno u Matejevom Evanđelju, Isus daje “Očenaš” kao primjer molitve. Razlog tome je transformacija i korupcija molitve u formalan obred, s obzirom na to da su Židovi toga vremena prakticirali mnoge ponavljajuće molitve.
“A kad molite, ne budite kao licemjeri: vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju nagradu. Ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se Ocu svome, koji je u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, nadoknadit će ti.” (Matej 6, 5-6)”I kad se molite, ne blebećite kao pogani; oni misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih! Ta zna vaš Otac što vam je potrebno i prije nego ga zaištete.” (Matej 6, 7-8)
Isusova pouka o molitvi u Novom zavjetu može se shvatiti kao poziv na intimniji, osobniji pristup molitvi. Njegove riječi ukazuju na važnost srčane iskrenosti i povezanosti s Bogom, a ne samo na ponavljanje riječi kao obrednog čina. Na taj način, Isusov pristup molitvi bio je oslobođen rituala i fokusiran na unutarnji duhovni odnos pojedinca s Božjom prisutnošću.
Razvoj religijskih praksi često dovodi do ritualizacije molitve, gdje su ljudi skloni ponavljanju formuliranih riječi bez dubokog razumijevanja njihova značenja. Ovakav pristup može biti lišen stvarne duhovne povezanosti s božanskim. Unatoč važnosti redovitog molitvenog života, istinska vrijednost molitve proizlazi iz iskrenosti srca i svjesnosti, a ne samo iz obreda ili formulacija riječi.
Molitva kao osobna komunikacija s božanskim može biti snažan alat za duhovni rast, ojačavanje unutarnje snage i pronalaženje smjernica u životu. Bitno je shvatiti da nema univerzalnog pravila za molitvu; svatko ima svoj jedinstveni pristup i potrebu za duhovnim povezivanjem.
Molitva bi trebala biti iskrena, od srca, te usmjerena na dublje razumijevanje vlastitih slabosti i potreba, ali i na zahvalnost i ljubav prema duhovnom. U konačnici, molitva je unutarnji proces, put prema vlastitom duhovnom razvoju, a ne samo formalan čin ili ritual koji se mehanički ponavlja.