U suvremenom dobu, iskušenje koje je Isus Krist istaknuo u Mateju 6, odnosno potreba da se naša duhovna praksa i dobrotvorne akcije obavljaju u tajnosti, a ne za pohvale ljudi, i dalje je prisutno, samo što se manifestira na novim platformama. U vremenu kada su društvene mreže postale središte naših života, lako je zapasti u zamku javnog objavljivanja vlastite pobožnosti i dobrih djela.
Primjerice, objavljivanje fotografija sa hodočašća, dijeljenje biblijskih citata ili slika svetaca na društvenim mrežama može brzo prerasti iz iskrenog dijeljenja duhovnih iskustava u pokušaj da se privuku lajkovi i pohvale. Slično tome, kad netko objavljuje o svojim dobrotvornim djelima ili kako pomaže drugima, može se postaviti pitanje čini li to iz prave želje za pomoći ili za priznanje i odobravanje od strane društvene zajednice.
Ovo moderno iskušenje ne zaobilazi ni molitvu. U svijetu gdje sve može postati predmet objave, čak i najintimniji trenuci molitve mogu postati javni spektakl. Umjesto da se molitva odvija u tišini sobe, kako savjetuje Isus, može postati još jedna slika ili status na društvenim mrežama, dizajnirana da privuče pažnju.
Isusove riječi podsjećaju da duhovnost i dobrotvorne akcije ne bi trebale služiti kao sredstvo za stjecanje ljudskog odobravanja. Umjesto toga, trebale bi biti izraz istinske vjere i želje za povezivanjem s Božjom voljom, neovisno o tome jesu li vidljive drugima. Ovo nas uči važnosti introspekcije i iskrenosti u našem duhovnom životu, naglašavajući da prava vrijednost dolazi iz našeg unutarnjeg odnosa s Bogom, a ne iz vanjskog priznanja.
Zato, dok koristimo društvene mreže i sudjelujemo u modernom društvu, važno je stalno preispitivati svoje motive i težiti tome da naše vjerske i humanitarne prakse budu vođene iskrenom željom za dobrim, a ne za javnim priznanjem.
Božji Zakon kao ogledalo istine
Kroz takvo ponašanje na društvenim mrežama, ne samo da gubimo iz vida pravu suštinu vjerskog izražavanja, već i kršimo temeljne Božje zapovijedi. Od prve do četvrte zapovijedi, ulazimo u područje gdje se sami postavljamo kao idola, pokazujući kroz naše postupke da nam Bog nije nužan. Kada Ga spominjemo, to činimo uzaludno, stvarajući lažni dojam pobožnosti. Kršeći prvu zapovijed (Izlazak 20:3), pokazujemo da stavljamo sebe i našu želju za odobravanjem iznad Boga. Druga zapovijed (Izlazak 20:4-6) također dolazi u pitanje jer naše ponašanje izgrađuje lažnog idola na osnovu naše javne slike. Treća zapovijed (Izlazak 20:7) je prekršena kada Bog nije u središtu naše pobožnosti, a četvrta zapovijed (Izlazak 20:8-11) postaje teška za održavanje u duhu i istini kada ne živimo u skladu s prvim trima.
Kršimo i zapovijedi “ne ukradi” (Izlazak 20:15), “ne svjedoči lažno” (Izlazak 20:16), te “ne poželi” (Izlazak 20:17). Kroz naše pretvaranje na društvenim mrežama, oni koji su zavedeni time što vide, zapravo su lišeni prilike da dožive autentičnu pobožnost; time im je ukradena prava perspektiva vjere i predstavljeno nešto što nije istinito. Ovo dovodi do lažnog svjedočenja, gdje ono što predstavljamo nije u skladu s istinom. Dodatno, kroz ovo ponašanje, poželimo pažnju i priznanje koje zapravo ne zaslužujemo, što odražava Lucifernu oholost i krši ne samo Desetu, već se vraća i na kršenje Prve zapovijedi.
Tako da, ovo ponašanje ne samo da dovodi u pitanje našu vjerodostojnost kao vjernika, već i duboko narušava temelje naše vjere!